14.06.2020. u Telegramu je izašao članak novinarke Ane Raić Knežević pod naslovom : “Rastavljeni tata, koji se borio za dijete, na Ustavnom je sudu dokazao koliko su ga niži sudovi šikanirali. Evo priče. ”
https://www.telegram.hr/politika-kriminal/rastavljeni-tata-koji-se-borio-za-dijete-na-ustavnom-je-sudu-dokazao-da-su-ga-nizi-sudovi-sikanirali-evo-price/?fbclid=IwAR2XgzyISOYPQRGUMt_2X63S3o276e0q1NzNplzD3OCc9kq7QgQ4o09tDhk
Hrvatska udruga za ravnopravno roditeljstvo uspjela je doći do spomenute Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske.
Fotografija je Prosvjed HURR-a organiziran 15.05.2018. u Zagrebu
Ova Odluka nadamo se i vjerujemo da je važna prekretnica u donošenju pravednih i razumnih sudskih odluka kojima će se napokon početi štititi prava naše djece na ljubav i brigu oba roditelja pokazujući tako da je ravnopravno roditeljstvo najbolji način skrbi nad djecom.
Dio teksta Odluke Ustavnog suda :
IV. OCJENA USTAVNOG SUDA
5. S obzirom na razloge i navode istaknute u ustavnoj tužbi te činjenice i
okolnosti ove pravne stvari, Ustavni sud utvrđuje da u konkretnom slučaju postoje
pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.
6. Ustavni sud ocijenio je podnositeljeve razloge s aspekta mjerodavnog članka
35. Ustava i članka 8. Konvencije.
Članak 35. Ustava glasi:
“Članak 35.
Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova … obiteljskog života …”
Članak 8. Konvencije glasi:
“Članak 8. (Konvencije)
PRAVO NA POŠTOVANJE PRIVATNOG I OBITELJSKOG ŽIVOTA
(1) Svatko ima pravo na poštovanje svoga … obiteljskog života …
(2) Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa
zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti,
javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili
zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.”
6.1. Ustavni sud prije svega ističe da uživanje roditelja i djeteta u međusobnom
društvu predstavlja temeljni element obiteljskog života zaštićenog člankom 35.
Ustava, odnosno člankom 8. Konvencije. Mjere koje otežavaju to uživanje, kao što je
odluka o tome s kime će dijete živjeti, ili odluka o kontaktima između roditelja i
djeteta, predstavljaju miješanje u pravo na poštovanje obiteljskog života (usporedi s
predmetima Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu /u daljnjem tekstu:
ESLJP/: Diamante i Pelliccioni protiv San Marina, br. 32250/08, § 171., presuda od
27. rujna 2011., i Vujica protiv Hrvatske, br. 56163/12, § 74., presuda od 8. listopada
2015.).
6.2. Svako takvo miješanje u pravo na poštovanje obiteljskog života predstavlja
povredu članka 35. Ustava, odnosno članka 8. Konvencije, osim ako je ono u skladu
sa zakonom, teži ostvariti legitimni cilj i ako je nužno u demokratskom društvu
(usporedi s Diamante i Pelliccioni protiv San Marina, navedeno, § 172., i Vujica protiv
Hrvatske, navedeno, § 87.).
a) Je li došlo do miješanja?
7. U vezi podnositeljevog prigovora da mu je osporenim rješenjem
drugostupanjskog suda povrijeđeno pravo na poštovanje obiteljskog života, Ustavni
sud utvrđuje da odluka o tome s kojim će roditeljem kći podnositelja živjeti, kao i
odluka o načinu susreta podnositelja i njegove kćeri predstavljaju miješanje u
njegovo pravo na poštovanje obiteljskog života.
9
b) Zakonitost miješanja i legitimni cilj
8. Razmatrajući je li miješanje osnovano na zakonu i je li težilo legitimnom cilju,
Ustavni sud utvrđuje da je osporeno rješenje drugostupanjskog suda utemeljeno na
mjerodavnim odredbama Obiteljskog zakona (“Narodne novine” broj 103/15.) čiji je
legitimni cilj zaštita djece. Stoga prihvaća da je cilj osporenog rješenja bio zaštita
najboljeg interesa djeteta – podnositeljeve malodobne kćeri, a to je legitiman cilj u
smislu stavka 2. članka 8. Konvencije. Stoga ostaje utvrditi je li miješanje bilo “nužno
u demokratskom društvu”.
c) Nužnost u demokratskom društvu
(i) Načelna stajališta
9. Ustavni sud napominje da kod ocjene nužnosti miješanja treba imati u vidu
pravednu ravnotežu koju je potrebno postići između konkurentnih interesa pojedinca i
zajednice, uključujući ostale uključene treće osobe, kao i slobodu procjene države.
Država uživa široku slobodu procjene kod odlučivanja o skrbi nad djecom.
Kada se sporne mjere odnose na sukob roditelja zbog djece, zadatak Ustavnog suda
nije zamijeniti odluke sudova o razrješenju obiteljskog odnosa, koji svakako uključuje
i donošenje odluke s kojim će od roditelja djeca nastaviti živjeti u slučaju njihovog
razvoda, kao i odluke o određivanju načina i vremena održavanja susreta i druženja
roditelja i njihove djece, već u skladu s Ustavom ispitati je li u sudskim odlukama
došlo do povrede ustavnih prava podnositelja ustavne tužbe.
Međutim, to ne znači da je u tom području njegovo ispitivanje ograničeno na
utvrđivanje jesu li sudovi izvršavali svoju slobodu procjene razumno, pažljivo i u
dobroj vjeri. Iako članak 8. Konvencije i članak 35. Ustava ne sadrže izričite
postupovne zahtjeve, postupak donošenja odluka kojima dolazi do miješanja u pravo
na obiteljski život pojedinca mora biti pravičan i takav da osigurava dužno poštovanje
interesa zaštićenih tim pravom (v. presudu A.K. i L. protiv Hrvatske, navedeno, § 64.,
i odluku Rukavina protiv Hrvatske, navedeno, § 64., i odluku broj: U-III-2776/2018 od
5. lipnja 2019.). Ustavni sud mora sagledavati postupak koji je prethodio
ustavnosudskom postupku kao jedinstvenu cjelinu te mora utvrditi jesu li razlozi koje
su pružili redovni sudovi bili relevantni i dostatni. Razmatranje što je u najboljem
interesu djeteta nesporno je od najveće važnosti (usporedi s Diamante i Pelliccioni
protiv San Marina, navedeno, § 174., 175., 176. i 182., i Vujica protiv Hrvatske,
navedeno, § 89.).
9.1. U više svojih odluka (primjerice broj: U-III-2182/2014 od 17. lipnja 2014.,
“Narodne novine” broj 108/14.; broj: U-III-4784/2013 od 6. ožujka 2014., “Narodne
novine” broj 34/14. i dr.), Ustavni sud zauzeo je stajalište: “… da u svim postupcima
koji se odnose na skrb o djeci središnje mjesto moraju imati najbolji interesi djeteta”.
U tim odlukama naglašeno je da se u razrješenju obiteljskih odnosa, koji svakako
uključuju i donošenje odluke s kojim će od roditelja djeca živjeti kada roditelji ne žive
zajedno, mora polaziti od uzajamnog poštovanja i pomaganja svih članova obitelji te
zaštite dobrobiti i prava djece, kao i od odgovornosti oba roditelja za podizanje i
odgoj djece, a ispunjavanje tih okolnosti ocjenjuje se ovisno o specifičnim
okolnostima pojedinog slučaja.
10
9.2. Ustavni sud primjećuje da je glavno pitanje u ovome predmetu bilo s kojim bi
roditeljem mldb. dijete stranaka trebalo živjeti. Podnositelj je ustrajao u zahtjevu da
dijete živi s njim, dok je tužena smatrala da je u interesu djeteta nastaviti živjeti s
njom. Prvostupanjski sud proveo je kombinirano psihologijsko-psihijatrijsko
vještačenje stranaka, kako bi se procijenila ličnost oba roditelja, njihove roditeljske
sposobnosti, te promatranja međusobnih odnosa pojedinog roditelja s djetetom.
Sukladno zakonskoj obvezi, sud je na ročištu 31. kolovoza 2017. zatražio od Centra
da u roku od 30 dana dostavi konačan prijedlog i mišljenje o tome s kojim će
roditeljem dijete živjeti i o održavanju susreta i druženja s drugim roditeljem.
Prvostupanjski sud je prilikom donošenja odluke uzeo u obzir prijedlog i mišljenje
Centra “kao stručnog, sačinjenog u skladu sa najboljom dobrobiti mld. djeteta”.
Ustavni sud primjećuje da je Centar, unatoč zakonskoj obvezi i nalogu suda, da
mišljenje i prijedlog dostavi sudu u roku od trideset dana, mišljenje i prijedlog predao
sudu neposredno prije početka ročišta 25. listopada 2017., na kojem je sud zaključio
glavnu raspravu. Mišljenje i prijedlog Centra uručeni su strankama prije početka
ročišta.
Ustavni sud primjećuje nadalje da je zaključak Centra od 24. listopada 2017.
donesen nakon razgovora s majkom djeteta koja je izjavila da se susreti odvijaju
sukladno privremenoj mjeri i da je suglasna da se susreti i druženja odvijaju kao i do
tada. Centar je predložio da se susreti održavaju kako su se održavali do tada.
Podnositelj je na ročištu tražio kraći rok za očitovanje, koji mu očito nije dodijeljen, te
je svoje očitovanje iznio na ročištu. Prigovorio je postupanju Centra navodeći da je
njegov zadatak “u prvom redu zastupati prava i interes djeteta i pritom ne voditi
računa o tome da li je majka suglasna na koji način će se održati susreti već ih
odrediti u skladu sa dobrobiti samog djeteta”. Nadalje, predložio je da se pribavi
podatak je li tužena, sukladno preporuci vještaka (nalaz i mišljenje vještaka od 24.
svibnja 2017.) odlazila psihijatru. Ustavni sud primjećuje da je predstavnik Centra
izjavio da nema neposrednih saznanja o tome.
Podnositelj je u žalbi istaknuo da mu nije omogućeno valjano se očitovati i prigovoriti
na zaključak Centra, odnosno da je onemogućen u raspravljanju pred sudom. Na taj
prigovor drugostupanjski sud nije se očitovao. Ustavni sud primjećuje da je u
drugostupanjskoj presudi navedeno da je mišljenje Centra izrađeno od stručnog tima
psihologa i socijalnog radnika, na temelju razgovora s roditeljima i njihove
psihologijske obrade, iako je u samom zaključku Centra od 24. listopada navedeno
da je Centar proveo razgovor samo s majkom, a ne i podnositeljem. Pritom je
navedeno da je majka suglasna da se susreti i druženja odvijaju kao do tada. U
prijedlogu Centra predloženo je održavanje susreta i druženja kako su se i odvijali do
sastavljanja prijedloga.
9.3. Podnositelj u ustavnoj tužbi ponavlja navod istaknut u žalbi, da je
prvostupanjskom sudu dostavio radove svjetskih znanstvenika iz područja dječje
psihologije i psihijatrije, no da je prvostupanjski sud unatoč tome u obrazloženju
presude naveo: “da tužitelj ničim nije dokazao da bi u interesu mldb. djeteta bio
tužiteljev prijedlog da dijete kod svakog roditelja stanuje tjedan dana naizmjence”.
Ustavni sud utvrdio je uvidom u spis predmeta da je podnositelj sudu dostavio
ovjereni prijevod (s engleskog jezika) tekstova studija koje se odnose na ispitivanje
11
utjecaja podijeljenog skrbništva roditelja na djecu i organizaciju roditeljske skrbi nad
malom djecom.
Ustavni sud utvrđuje da prvostupanjski sud u osporenoj presudi ni na koji način nije
obrazložio svoje stajalište o tim studijama i njihovim nalazima, a to nije učinio ni
drugostupanjski sud. To upućuje na zaključak o arbitrarnom postupanju oba suda.
10. Ustavni sud iz svega prethodno navedenog zaključuje da Općinski sud u Z. i
Županijski sud u Z. nisu postupali na način za koji bi se moglo reći da je u skladu s
jamstvima koja štite prava iz članka 35. Ustava i članka 8. Konvencije.
11. Na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike
Hrvatske (“Narodne novine” broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), odlučeno
je kao u izreci.
Podijelite na društvenim mrežama:
