Mnogi se sjećaju knjige (1961.) ili filma (1970.) “Kvaka 22″ kojih je radnja smještena u 1943. Roman je veliko djelo književnosti 20. stoljeća i kritika je birokratskog razmišljanja i djelovanja. Za one koji ne znaju, ukratko ćemo objasniti što je “Kvaka 22″.
To je članak vojnoga zakona, a simbol je paradoksalne situacije u kojoj pojedinac nikako ne može riješiti problem zbog kontradiktornih pravila, te postavlja svakog pojedinca u situaciju gubitnika, ovdje konkretno onemogućavajući pilotima izbjegavanje sudjelovanja u borbenoj misiji.
Taj članak kaže da pilot mora letjeti, osim ako podnese zahtjev da ne želi letjeti. No, tu nastupa Kvaka 22 koja podrazumijeva da je svaki pilot koji takav zahtjev podnese očito mentalno zdrav i sposoban, već samim tim što može rasuđivati o podnošenju zahtjeva, te mu se ne može odobriti pošteda od letenja. Oni piloti pak, koji ne podnesu zahtjev, nemaju razloga biti podvrgnuti ocjeni metalnog stanja i sposobnosti za letenje, pa tako i ne mogu biti proglašeni nesposobnima.
Na taj način “Kvaka 22″ osigurava da nikad ni jedan vojni pilot ne bude pošteđen od letenja temeljem psihičkih problema, čak i ako ih ima. Jedino rješenje za problem onemogućeno je pravilom koje ismijava i sam zakon. Iako glavni lik s vremenom shvati da Kvaka 22 zapravo ne postoji, ona ima snažni utjecaj, jer je se, zato što ne postoji, ne može niti pobijati.
Kakve veze “Kvaka 22″ ima s ravnopravnim roditeljstvom?
U novoobjavljenim „Tezama za Nacrt novoga Obiteljskog zakona“ predviđeno je da će prilikom razvoda braka zajedničko skrbništvo moći ostvariti samo oni roditelji koji se uspiju dogovoriti. U suprotnom, jedan od roditelja će postati „samostalni skrbnik“. Znamo da do sukoba između roditelja najčešće dolazi zato što jedan od njih želi s djetetom provoditi opsežno vrijeme, a drugi to ne dozvoljava (najčešće mame, ali naravno, mogu to biti i tate), obično zbog osvećivanja bivšem partneru. O tome postoji puno literature utemeljene na istraživačkom radu znanstvenika.
Prema novimTezama, roditelji su ravnopravni sve dok nisu u sukobu. Normalno, kada nisu u sukobu i mogu se samostalno dogovoriti, tu zakon i nije bitan. Bitnim postaje onda kada se ne mogu dogovoriti. A tada se pojavljuje Kvaka 22. Dakle, roditelj koji i nakon razvoda braka želi ostvariti zajedničko skrbništvo, a dijete s njim ne živi (najčešće otac), prisiljen je prihvatiti sva ograničenja koja mu postavi roditelj s kojim dijete živi, kako bi pokazao da nije sklon konfliktima. Treba bez pogovora prihvatiti čak i da će s djetetom provoditi tek primjerice 2×2 sata tjedno, ili pak svaki drugi vikend. Ako to odbije prihvatiti i ustraje na tome da s djetetom želi provoditi više vremena, izaziva sukob, te će u tom slučaju drugi roditelj moći dobiti “samostalno skrbništvo”.
Ako ovo logički razložimo, situacija u ostvarivanju prava djeteta na oba roditelja je sljedeća:
Roditelj koji želi s djetetom provoditi više vremena od simboličkog i želi sudjelovati u djetetovu odgoju i odrastanju, dakle onaj koji želi zajedničko skrbništvo, prisiljen je poštovati volju onoga roditelja koji mu to onemogućava kako ne bi izazvao sukob s njim. U slučaju sukoba, naime, ne bi dobio zajedničko skrbništvo, te bi mu se vrijeme koje može provesti s djetetom ograničilo na ono nedovoljno, zbog kojeg je do sukoba i došlo.
Drugim riječima, da bi roditelj dobio pravo na zajedničko skrbništvo i više vremena koje bi provodio s djetetom, prema novim „Tezama“ mora biti nezainteresiran za to, odnosno ne smije to tražiti kako ne bi izazvao sukob. Ako je pak roditelj nezainteresiran, te na taj način ne izaziva sukob, mogao bi dobiti zajedničko skrbništvo i pravo da provodi s djetetom više vremena, ali kako nije to tražio onda nema ni razloga da ga dobije. Tako se u 21. stoljeću, “Kvaka 22″ transformira u Teze za Nacrt Obiteljskog zakona, a današnji roditelji pretvaraju u pilote iz 1943.
Podijelite na društvenim mrežama:
