U utorak je u Hotelu Dubrovnik održana javna rasprava o Tezama nacrta novog Obiteljskog zakona.
Nismo čuli da bi teza bila da zakon mora osigurati opsežno vrijeme djeteta sa svakim od roditelja, što sva stručna i znanstvena literatura posljednjih dvadesetak godina smatra najboljim ishodom za dijete razvedenih i roditelja u razvodu. To bi bilo nešto novo, dobro, ljudski ispravno.
Puno smo svega drugog čuli, ne stane sve ovdje na ovaj blog, ali ćemo navesti najvažnije što smo naučili.
Naučili smo da bivša vlada, kad je potpisivala konvencije o zaštiti prava djeteta i o pravosuđu prilagođenom djeci nije razmišljala kako to provesti i da neki članovi sadašnje vlade javno i glasno izražavaju nezadovoljstvo zbog toga. Zato sadašnjoj predlažemo da se pred ulazak u Europsku Uniju ispiše iz potpisnica Europske konvencije o ostvarivanju dječjih prava. Da je ne bi morala poštovati. A poštovati je, znači omogućiti djetetu da se njegovo mišljenje sasluša na sudu i da ima svojeg posebnog zastupnika u svim postupcima kako na sudu tako i izvan suda koji će zastupati to mišljenje i volju djeteta. Beskorisne su i Smjernice Vijeća Europe i EU o pravosuđu prilagođenom djeci koje objašnjavaju kako se ta konvencija treba slijediti. Čini se da mi znamo bolje.
Pa smo tako naučili da će dijete dobiti savjetnika koji će biti psiholog, i koji će “tumačiti djetetovu volju tijekom razvoda braka” , kao da djeca govore nekim jezikom razumljivim samo savjetniku, umjesto da pomogne djetetu izraziti vlastitu volju i mišljenje kako to predviđa Europska konvencija o ostvarivanju dječjih prava. To da se, za sad, teško da može dobiti posebnog zastupnika zato što nema educiranih odvjetnika, teško je kršenje te iste konvencije, a doznali smo i da stručnjaci koji su izlagali ne prave razliku između posebnog skrbnika kojemu je dužnost štititi najbolji interes i posebnog zastupnika koji je dužan zastupati volju i mišljenje djeteta koju dijete ima pravo reći izravno sucu i ovaj ga je dužan saslušati. Naš bi prijedlog bio da dijete odmah dobije i psihijatra koji će mu pomoći nositi se sa svim kršenjima njegovih prava. Za svaki slučaj. Samo da se zaobiđu obveze proistekle iz međunarodnih ugovora.
Doznali smo da je znanstvenik Emery apsolutni autoritet o tome što je najbolje za dijete, a upravo to što zna Emery, zna i naša radna skupina za izradu nacrta Obiteljskog zakona, ili bar njezina voditeljica. Čak i bolje od Emeryja. Sve će biti znanstveno utemeljeno, jer, kako sami rekoše, ne žele se baviti praksom i zato su Teze za Nacrt vrhunska znanost.
Također smo doznali da će zajedničko skrbništvo na sudu moći dobiti samo roditelji koji se o tome budu dogovorili. Takvih je, prema podacima Državnog zavoda za statistiku RH u 2011. bilo 3%.
Naučili smo i da su roditelji ravnopravni samo ako nisu u sukobu. Ako se ne mogu dogovarati, više nisu ravnopravni, jer je onda njihova ravnopravnost, zbog sukoba štetna za dijete, a njihova je neravnopravnost, logično, korisna. Tako dijete ne samo da gubi jednoga roditelja već dobija i jasnu poruku da roditelji nisu ravnopravni i da je to zato da bi djetetu bilo bolje. Ako postoji sukob među roditeljima, naučili smo da će onda sud moći dodijeliti ‘samostalno skrbništvo’, što znači da će skrbnik biti jedan roditelj, da će taj roditelj donositi sve važne odluke o djetetu, a drugi… Ne zna se. Ali nam tvrde da ćemo biti jako zadovoljni. I da je sve znanstveno utemeljeno. Ljudi će prštati od zadovoljstva zbog lišenja prava roditeljske skrbi jednoga roditelja bez nedvojbenih i jasnih dokaza da je upravo skrb toga roditelja štetna za dijete, temeljem toga što se roditelji ne mogu dogovoriti. Time će se roditelj koji ima manju moć prisiliti da pristane na sve kako ne bi bio izbačen iz života djeteta. I na viđanje djeteta dva puta tjedno po dva sata. Bit ćemo svi jako zadovoljni jer će se kršenje temeljnih ljudskih prava u nas legalizirati.
Na pitanje zašto se nije uzelo u obzir to da je npr. u Švedskoj, upravo obrnuto, ‘samostalno skrbništvo’ sud dodjeljuje samo ako se oboje roditelja dogovorilo, a dovoljno je da jedan roditelj želi zajedničko skrbništvo, da bi upravo zajedničko skrbništvo bila primarna opcija suda, postavljač pitanja je dobio protupitanje o tome koji postotak zaposlenih u Švedskoj čine žene. Ne znamo kako je ovo povezano, ali nije ni važno da je povezano, bitno je da se na pitanje nije odgovorilo, jer se nije ni moglo odgovoriti a da se ne prizna da su Teze postavljene naopako, da su postavljene tako da bi još produbile sukob među roditeljima i potpuno pregazile pravo djeteta na oba roditelja, bez obzira mogu li se oni dogovoriti ili ne. Paralelno roditeljstvo, uz nužno, zakonom propisano poštovanje autonomije drugog roditelja dok je dijete s njim, uz preuzimanje djeteta na neutralnom terenu, u vrtiću ili školi (s tim da po dijete uvijek dolazi onaj roditelj kojemu dijete ide), bez obzira što nema komunikacije među roditeljima, beskrajno je bolje nego ‘samostalno skrbništvo’.
Još smo naučili da će tijekom onih šest mjeseci kojih se roditelji koji se ne dogovore o djeci, neće moći razvesti, sud u roku od 30 dana donijeti privremenu mjeru o skrbi nad djecom bez procesnih prava stranaka. Znači onako, odokativno. Ali to nije sve. Na samu izjavu jednoga od roditelja o tome da je bilo nasilja od strane drugog roditelja, sud će ‘postupati na strani opreza’, pretpostavljamo zabranjujući ikakav kontakt djeteta i optuženog roditelja. Uz nedostatak procesnih prava, odnosno nemogućnost obrane i dokazivanja je li se nasilje zaista dogodilo, to zapravo znači da se otvara široko polje za institucionalno zlostavljanje optuženog roditelja temeljem moguće lažnih optužbi za zlostavljanje. Pitanje je samo tko će biti brži i uvjerljiviji. Ili možda to i nije pitanje. Možda se već zna.
Ne znamo kako je ovom javnom raspravom zadovoljena demokratska procedura. Dodatno smo svi zajedno i pojedinačno, ako smo pod upitnik stavili bilo što iz Teza za nacrt, dobili odgovor da zapravo nismo razumjeli Teze. Točno. Nismo ih razumjeli, jer nisu ni napisane da ih se razumije. Ali smo razumjeli da, ako se ne slažemo s mišljenjem jedne od autorica – one koja je tamo bila dostupna – onda to znači da nismo razumjeli Teze. I naučili smo da će se kažnjavati manipulativni roditelji. Kao da je manipulativnost lako uočljiva i kao da ju je lako utvrditi. Upravo obrnuto, manipulativnost se često javlja pod krinkom srdačnosti, dobrih namjera, dobrohotnosti. Koga će se onda kažnjavati? Doznajemo iz znanstvene literature da upravo najbrižniji roditelji puni ljubavi za svoju djecu, najlošije prolaze u mnogim postupcima razvoda braka i upravo njihova djeca bivaju uskraćena za jednoga roditelja. Šveđani su učinili veliki korak u prevladavanju te negativne pojave. Jer su skromni i znaju da ne znaju sve.
Kad malo promislimo o znanstvenoj utemeljenosti, s obzirom na tvrdnju da će se uvijek prvenstveno sve činiti u najboljem interesu djeteta (ništa nije spomenuto da je sam taj isti Emery napisao dugačak rad u kojem razmatra ‘najbolji interes djeteta’ kao konstrukt koji sudu olakšava rad, ali zapravo često ometa donošenje zaista najbolje odluke za dijete), onda se pitamo kako to da u radnoj skupini nije bilo ni jednog stručnjaka mentalnog zdravlja, već su sve bili pravnici i jedna socijalna radnica. Onda smo se dosjetili. Stručnjaci mentalnog zdravlja će se baviti djecom još intenzivnije i brojnije kad se o sudbinama djece i roditelja bude odlučivalo prema novom Obiteljskom zakonu. A Strassbourg i Luxemburg će imati još više posla kako bi dodjeljivali odštete za kršenje prava djece i ljudskih prava. Osim ako hitno ne pristupimo de-ratificiranju svih konvencija, jer ih je bivša vlada nepromišljeno ratificirala kad je onomad pregovarala o ulasku u EU.
Podijelite na društvenim mrežama:
