Ovih smo dana bili svjedoci sveobuhvatne i učinkovite akcije istrage naše Policije, jer je jedan tata otišao s djetetom na nekoliko dana na more, točnije, 6 dana, i sa svojim djetetom od 6, a ne od 5 godina, iako to nije najvažnije. Novinski je članak čitanih novina, da li zbog “sezone kiselih krastavaca”, ili iz nekih drugih, nama nepoznatih razloga, naveo da je tata, zbog nerazumijevanja institucija i straha da će mu dijete biti oduzeto “dao petama vjetra”. Dijete s tatom živi prema pravomoćnoj sudskoj odluci i mamu viđa više vremena nego što sudska odluka propisuje, jer je tata svjestan toga da svaka, pa i njegova sudska odluka propisuje minimum vremena djeteta s drugim roditeljem.
Tata se vratio s mora, dijete je predao mami kako bi i s njom bila na ljetovanju, ali sustav (u ovom slučaju Policija, Odjel za maloljetničku delinkvenciju) koji se ne ponaša jednako prema mamama i tatama je ostao. I još je veći postao. Obavljeni su razgovori navodno s više od 100 ljudi. Otkad se tata vratio, policijski auto „nevino“ kruži malom uličicom u zagrebačkom predgrađu – to im je, „po novom“, baš uobičajena ruta. Ispituje se je li se tata s nekim dogovorio gdje će i kad biti na ljetovanju. To bi onda bio udruženi zločinački…
Dakle, mimo sklopa brze i učinkovite akcije organa represije, tata se, i ne znajući za tu akciju, s djetetom vratio s mora, ne znajući za pogubne konotacije “dao petama vjetra” što je, usprkos činjenicama, bilo dovoljan razlog za pokretanje inače tromih, izmišljenih organa.
Ovo nas je inspiriralo za zastrašujući igrokaz. Svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima je slučajna:
Izmišljena priča izmišljenog tate: “Išao sam s djetetom na more na dva dana, a onda mi se auto pokvario, pa sam majci javio da ćemo kasniti u Zagreb. Kad sam popravio auto, onda sam s djetetom par dana obišao nekoliko mjesta na našoj obali, a uz to smo vidjeli i Veneciju. Gdje smo konkretno bili, kojim smo ulicama šetali? Ne sjećam se. Vratio sam se u Zagreb u utorak i majka je preuzela dijete na dio odmora koji će dijete provesti s njom. U utorak navečer sam doznao da je bio izašao članak prethodne srijede da sam dao petama vjetra i pobjegao u inozemstvo. Onda me policija pozvala na obavijesni razgovor za srijedu ujutro i pri tom me je razgovoru, gdje smo sjedili za istim stolom, uvjeravala da sam zapravo bio pobjegao u inozemstvo i tražila me točna mjesta gdje sam odsjeo tijekom ljetovanja s djetetom. Pitali su me i jesam li s nekim dogovarao bijeg, iako je sasvim jasno bilo da bijega nije bilo. Osjećao sam se kao mačka koju tlače dok ne prizna da je lav. Ali ja ne mogu priznati da sam lav, ja sam jedan običan tata i ništa ne kužim.”
Izmišljena priča izmišljene Policije, izmišljenog Odjela za maloljetničku: “Proveli smo istragu temeljem novinskog članka. Nije nam jasno zašto su mnogi ljudi koje smo ispitivali smatrali da je to glupost i nagađanje i to je nadasve sumnjivo. Onda se i taj tata pojavio i došao dobrovoljno na razgovor. I to je sumnjivo. Da se bar opirao dolasku, da je bar priznao da se dogovarao za bijeg, bilo bi lakše, imali bismo i njega i još nekoga na ziceru, ovako ispada da smo se bez veze trudili. Ne znam kako ćemo dokazati da je bježao s djetetom preko granice zauvijek, valjda će se nešto naći. Još ima nade, razgovarat ćemo s djetetom – što zna dijete od 5 godina, pardon, kažete 6, dobro, što je bijeg preko granice zauvijek i možda… Ma ništa mi ne impliciramo, mi ispitujemo, a onda kad se vidi da to ne stoji, tvrdimo da to nismo ni mislili, ni rekli. Nije bilo otmice, kažete? To moramo tek istražiti. Otkud Vi to znate? Možda da malo s Vama porazgovaramo? Činjenica da se tata vratio s dopusta s djetetom ne znači,… nama je dužnost istražiti svaku sumnju… Kažete da sumnja pada u vodu pred činjenicama da otmice nije bilo? Mislite na to što je tata bio već ovdje na razgovoru? Došao je jer smo ga pozvali, prije toga se nije javljao na mobitel, iako smo ga lijepo zvali sa skrivenog broja, i taj novinski članak… To da otmice nije bilo tek treba dokazati.”
Izmišljena priča izmišljenog Ministarstva koje se bavi zaštitom prava djece: “Taj je tata poslao neke video materijale o djetetu i tražio od nas pomoć. Proslijedili smo to Državnom odvjetništvu, pardon, izmišljenom državnom odvjetništvu. Tata nije naišao na razumijevanje i pomoć? Ni nas nitko ne razumije. Osim toga, nismo mi tu da pomažemo ni djeci ni tatama, već kao izmišljeno Ministarstvo postojimo da bi ostvarili izmišljene političke ciljeve zbog kojih smo tu gdje jesmo. Koje političke ciljeve? Pa to je bar jasno. Vama nije? Nemamo Vam vremena sad objašnjavati, podgledajte si Plan 12345. Ne, nismo od njega odustali. Sve ste krivo shvatili. Uostalom, sad ide novi Obiteljski zakon, pa će se broj tata koji imaju skrbništvo nad djecom i onih koji imaju kakva-takva prava odlučivanja o djeci smanjiti na mjeru s kojom će naš sustav lako izlaziti na kraj. Sve po zakonu. Stat ćemo na kraj manipulaciji djecom vrlo jednostavno – samostalni će skrbnik, tj. roditelj s kojim dijete živi imati pravo donošenja odluka, pa onaj drugi neće imati nikakvo uporište ni za kakve pritužbe i žalbe i mirna Bosna. A što je s Hrvatskom, pitate? Na to Vam pitanje ne možemo dati odgovor.”
Izmišljena priča izmišljenog Centra za socijalnu skrb: “Pratimo slučaj već godinama. Od početka smo znali da je otac nasilan. Kako? Javili su nam iz sigurne kuće kad su od nas naknadno tražili uputnicu i javili su nam… Tko nam je javio? Ne mogu Vam to reći. Kažete, nije nasilan? To će se tek utvrditi. Imenovali smo nadzor zato što je protiv oca podignuta kaznena optužnica za zlostavljanje djeteta… Kažete da to nije istina? Bit će, bit će, kad mi napišemo sve što možemo napisati. Kažete činjenice govore suprotno? Bez brige, stvorit će se druge činjenice.”
Izmišljena priča člana naše Udruge: “Zvali su me iz Policije, izmišljene. Odmah sam im rekao da je izmišljeni članak bez veze. I to se dokazalo. Ali ne odustaju. Tvrde da moraju postupati kad je u pitanju sumnja na otmicu. Ali nije mogla biti sumnja na otmicu. Otac koji ima pravomoćno sudsko rješenje da dijete s njim živi, ima se, po postojećem Obiteljskom zakonu pravo preseliti gdje želi i kad se smjesti to javiti majci i ostalima. Mame to rade svaki dan. I bez odluke da imaju skrbništvo. Sad očekujemo da i u svim takvim slučajevima policija ureduje. Bar jednako kao u ovom slučaju. Uputit ćemo im sve tate i mame koji par dana ne čuju dijete i ne znaju gdje je. A kad im se jave oni roditelji koji djecu nisu čuli ni vidjeli i po par godina, očekujemo da se pomakne najmanje Hrvatska vojska ili čak NATO snage u RH.”
Izmišljeni Tata petama više ne može davati vjetra, iako to ni do sad nije činio. Ni suncu. Mora biti u obući da bi obilazio izmišljene državne institucije koje nemaju ni mrvicu poriva pomoći građanima od čijeg poreza žive, već samo sankcionirati, a ako za to nema razloga, tim gore po razloge. Kriv je dok ne dokaže suprotno. A izmišljene institucije koje roditelje zastrašuju baš su onakve kakve nam trebaju. Kad bi pokazale neko ljudskije lice, zbunili bismo se, a i njihovi izmišljeni djelatnici ne bi znali što ih je snašlo. Jesu li to zaista one, ili je to neki njihov bolji brat, izmišljen ili stvaran. Pomislili bismo da živimo u nekoj izmišljenoj uljuđenoj, civiliziranoj zemlji gdje je vladavina prava i poštovanje prava djece i roditelja i gdje izmišljena država zaista i obavlja zadatak rada na dobrobit građana. Potpuno bismo izmišljeno prolupali od iznenađenja i šoka.
Podijelite na društvenim mrežama:
