VRATA KOJA OSTAJU ZATVORENA
On svaki dan barem desetak puta prođe kraj tih vrata. Ne otvara ih. Tako već 3 i pol godine…42 mjeseca…1260 dana…30 240 sati…a koliko tek minuta i sekundi. Prođe kraj njih i ne otvara ih a svaka misao, svaka nada, bol, čežnja,tuga u svakoj minuti njegovog života pune 3 i pol godine nalazi se tu. Iza tih vrata. Neki put zastane, samo uzdahne, neki put ubrza kao da ih ne primjećuje, no bol u očima govori sve.
Otvaraju se rijetko, da pobrišemo prašinu sa polica, poravnamo krevet, pokušamo obrisati čežnju sa malog pande, prizvati smijeh u kruni od princeze, pomaknuti igračke, oživiti uspomene.
U toj sobi igrala se njegova kći, u tom krevetiću njene male oke pratile su svaki njegov pokret dok joj je noći i noći pričao priče uz koje je sretno tonula u san. Smijeh, male ručice, živahne smeđe oke….tatina mala ljubav.
Nema dana u tih dugih 1080 da se ne upita…“Gdje je sada Mali moj?“
Nema minute u tim bezbrojnim satima da se ne upita…“Kako je Mali moj?“
Nije daleko, 15 minuta vožnje, pola sata hoda, a kao da je na kraj svijeta, nedostižna, zabranjena.
Njena mama presatala je voljeti njenog tatu davno, davno i jednog dana prije 3 i pola godine uzela ju za ruku i odvela. Rekla je : „Nikad je više nećeš vidjeti.“ Uzela njihovu kćer, nagurala u auto kao stvar i odvela….
Vani miriši na snijeg, još jedna zima, još jedan Božić. On ih ne broji, ali zna da ovo je 4.Božić bez nje. I u javi i u snu sjeća se njenog smijeha dok ujutro ispod bora otvara poklone i grli ga od sreće : „Tatica moj „
Dani se pretvaraju u mjesece, mjeseci u godine, a svaka sekunda je tuga. Siva je ta tuga, samo stoji, malo zaleluja i ne odlazi.
A vrata ? Ta vrata ostaju zatvorena….
Tata Zvonko
Podijelite na društvenim mrežama:
