28 istina struke u zaštiti djece od emocionalnog zlostavljanja u razvodu roditelja

[vc_row][vc_column][vc_column_text] 

 

” U srpnju 2019. u organizaciji Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i Udruge sudaca za mladež, obiteljskih sudaca i stručnjaka za djecu i mlade održano je predavanje „Razumijevanje i rad s djecom i obiteljima pogođenim otuđenjem od roditelja: Slušanje autentičnog glasa djece i interveniranje za pomoć oporavku”. Predavači su bili Karen i Nick Woodall, međunarodno priznati autoriteti u području otuđenja, partneri u Family Separation Clinic u Londonu, koji se svakodnevno u uskoj suradnji sa sustavima socijalne skrbi, zdravstva i pravosuđa bave problematikom otuđenja.

Povodom ovog predavanja, kojeg je uživo u Nastavnom zavodu za javno zdravstvo dr. Andrija Štampar te putem video-prijenosa na Facebooku i YouTube-u Poliklinike, dosad pogledalo više od 3000 stručnjaka različitih profila i zainteresiranih laika, te povodom toga što je Svjetska zdravstvena organizacija 27. svibnja 2019. godine prihvatila nacrt idućeg izdanja MKB-a (MKB-11) koji sadržava šifru otuđenja QE.52 (pod dijagnostičkom kategorijom Caregiver-Child Relationship Problem), sastavljamo ovaj dokument s glavnim zaključcima o otuđenju i prijedlozima razvoja pozitivne prakse u Hrvatskoj. Zaključci su temeljeni na kliničkoj praksi, modelima dobre prakse u svijetu i Europi te na rezultatima više od tisuću znanstvenih radova.

Ako imate neka pitanja ili komentare koje ne biste željeli javno iznijeti, obratite se na mail: [email protected]

Uz potpisnike Karen i Nick Woodalla kao predavača te prof.dr.sc. Gordanu Buljan Flander i dr.sc. Lanu Peto Kujundžić kao organizatora predavanja, pozivamo sve stručnjake koji se slažu s navedenim zaključcima da svojim potpisom pruže podršku zaštiti djece i u ovom području:

1. Dijete ima potrebu za oba roditelja i važno je osigurati mu uključenost oba roditelja u život (osim u slučajevima kad bi to predstavljalo prijetnju djetetovom životu, zdravlju i/ili sigurnosti; u narednim točkama ovaj se uvjet podrazumijeva).
2. U najboljem interesu djeteta je osigurati mu približno jednaku uključenost oba roditelja u život i odgoj, što nije nužno 50% vremena sa svakim od njih – procjena se vrši ovisno o konkretnim okolnostima i potreba pojedinačnog djeteta, procijenjenima od strane stručnjaka (sustav socijalne skrbi i/ili zdravstva i/ili pravosuđa).
3. Rod odnosno spol roditelja ne određuje roditeljske kompetencije.
4. Jedna od glavnih roditeljskih kompetencija u slučaju razdvojenog roditeljstva je kapacitet roditelja da aktivno osnažuje odnos djeteta s drugim roditeljem.
5. Otuđenje predstavlja javnozdravstveni problem i treba mu pristupati iz pozicije zaštite zdravlja djeteta i djetetovih prava.
6. Otuđenje može, ali ne mora proizlaziti iz visokokonfliktnog razvoda roditelja. U većini slučajeva do pravog otuđenja dolazi uz minimalne mogućnosti utjecaja otuđenog roditelja.
7. Izloženost djeteta kroničnom i dugotrajnom roditeljskom sukobu sa ili bez utvrđenih otuđujućih ponašanja roditelja predstavlja emocionalno zanemarivanje, a ponekad i emocionalno zlostavljanje djeteta.
8. Otuđujuća ponašanja (bilo koja ponašanja koja narušavaju odnos djeteta s drugim roditeljem, aktivna ili pasivna) te nemogućnost razdvajanja roditeljske i partnerske uloge predstavljaju neprimjeren emocionalni pritisak na dijete.
9. Neprimjeren emocionalni pritisak na dijete predstavlja rizik od emocionalnog zlostavljanja djeteta; u slučaju da je kontinuiran i/ili intenzivan te se ne korigira pod utjecajem stručnjaka, predstavlja emocionalno zlostavljanje djeteta.
10. Sumnju na emocionalno zlostavljanje djeteta svaki građanin RH zakonski je dužan prijaviti nadležnom CZSS, po potrebi policiji, žurno i bez odgode, što se može učiniti i anonimno.
11. Sumnju na emocionalno zlostavljanje djeteta svaki stručnjak koji radi s djecom zakonski je dužan prijaviti nadležnom CZSS, po potrebi policiji, žurno i bez odgode.
12. Otuđenje je emocionalno zlostavljanje djeteta, bez obzira na to je li aktualno blago, umjereno ili ozbiljno.
13. Glavni znak otuđenja kod djeteta je psihološkisplitting, odnosno nedostatak ambivalencije prema roditeljima.
14. Svi stručnjaci koji rade s djecom iz svih sektora dužni su međusobno komunicirati i izmjenjivati informacije u interesu zaštite djeteta.
15. Pravo djeteta da izrazi svoju volju, želju i mišljenje (čl. 12 Konvencije o pravima djeteta) treba se tumačiti s razumijevanjem uz Opći komentar na čl. 12.
16. Direktno pitanje djeteta s kim želi živjeti jedno je od emocionalno zlostavljajućih ponašanja, bez obzira na to tko ga postavlja.
17. Ono što dijete kaže, ne predstavlja nužno autentičnu volju i želju djeteta, što može procijeniti posebno educirani stručnjak mentalnog zdravlja u slučaju potrebe.
18. Svi pravni postupci trebaju se odvijati što brže, a dijete treba razgovarati sa što manje moguće različitih stručnjaka u što manje moguće različitih navrata na okolnosti predmeta.
19. Za vrijeme trajanja sudskih postupaka nužno je da postoji privremeno rješenje ili privremena mjera od strane sustava socijalne skrbi i pravosuđa.
20. Nužna je intenzivna suradnja i komunikacija stručnjaka mentalnog zdravlja, sustava socijalne skrbi i pravosuđa za vrijeme trajanja sudskog postupka.
21. Sudac u slučajevima otuđenja roditeljima treba oduzeti moć manipulacije djetetom i sustavom, a sve uključene strane, uključujući druge stručnjake, trebaju se dosljedno i pravovremeno ponašati u skladu s odredbama suda, u protivnom biti sankcionirani.
22. Kad se radi o otuđenju, osobito o težim oblicima, nužno je privremeno prekidanje svakog kontakta djeteta i otuđujućeg roditelja te smještanje djeteta kod drugog roditelja, instituciju ili udomiteljsku obitelj (ovisno o procjeni sustava socijalne skrbi).
23. Terapija s djetetom je kontraindicirana dok je u kontaktu s otuđujućim roditeljem.
24. Kod otuđenja su generičke terapije kontraindicirane jer se radi o zlostavljanju djeteta.
25. Svi članovi obitelji u slučajevima otuđenja trebaju biti uključeni u terapijski rad sukladno smjernicama sustava zdravstva i socijalne skrbi.
26. Ovisno o napretcima kod otuđujućeg roditelja i djeteta, sustav zdravstva i socijalne skrbi predlažu ponovno uspostavljanje kontakta otuđujućeg roditelja i djeteta.
27. Svi stručnjaci koji rade s djecom i obiteljima dužni su se trajno i sustavno obrazovati u području otuđenja i razvoda roditelja uopće.
28. Zlostavljanje je zlostavljanje – pred strukom i zakonom. Osobna i profesionalna dužnost svih nas kao stručnjaka i ljudi je štititi djecu. Prava djeteta su iznad prava roditelja.” – Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba

---

Ove zaključke možete podržati svojim potpisom na linku:

https://docs.google.com/forms/d/e/1FAIpQLSc9u_zMiZLL-C6HIf3G4ude-IVYpGVv–EMX6J9iD43U–ebg/viewform?fbzx=7370086239299229702[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row]